Ako vam hard disk pokvari, ne možete ga tek tako baciti. Čak i oštećeni tvrdi disk može sadržavati osjetljive podatke koji se mogu oporaviti. Osim toga, tvrdi diskovi bačeni na deponije ne biološki se razgrađuju. U stvari, eksterni čvrsti diskovi doprinose emisiji gasova staklene bašte na deponijama.
Dakle, nemojte bacati svoj hard disk! Umjesto toga, prvo uništite podatke na njemu i reciklirajte ih. Centri koji su specijalizovani za reciklažu hard diskova koristiće različite metode uništavanja podataka, uključujući uništavanje čvrstog diska.
U ovom članku ćemo raspravljati o tome kako radi usitnjavanje tvrdog diska, prednosti i nedostatke procesa i kako se to može usporediti s drugim metodama recikliranja tvrdog diska.
Kako radi šreder tvrdog diska?
Kao što ime govori, usitnjavanje tvrdog diska je proces drobljenja tvrdog diska na sitne komadiće. Zamislite da papir prolazi kroz drobilicu. Naravno, usitnjavanje tvrdog diska se vrši posebnim šrederom, a ne standardnim šrederom.
Budući da usitnjavanje cijepa vaš tvrdi disk na male komadiće, nekome otežava oporavak svih podataka koji se mogu nalaziti na disku.
Uopšteno govoreći, ne biste trebali sami usitnjavati svoj hard disk. Osim ako niste obučeni, proces usitnjavanja može osloboditi zagađivače okoliša, uzrokujući kontaminaciju. Osim toga, morate koristiti pravu mašinu za usitnjavanje tvrdog diska. To može biti veoma skupo, tako da se finansijski ne isplati osim ako ovu proceduru ne obavljate redovno.
Prednosti i nedostaci usitnjavanja tvrdog diska
Usitnjavanje tvrdog diska ima nekoliko prednosti. Neke od najvećih prednosti uključuju:
Spriječite oporavak osjetljivih podataka
Ekološki (ako se uradi kako treba)
Osigurajte usklađenost s HIPAA i FACTA
Nedostaci usitnjavanja uključuju:
Potencijal za nepotpuno uništenje (ako nije pravilno obučen)
rizik od zagađenja životne sredine
skupa oprema
Važno je napomenuti da se ovi nedostaci javljaju samo ako je obrada neispravna. Zato je najbolje obratiti se stručnjacima u elektronskim reciklažnim centrima.
Usitnjavanje tvrdog diska i druge metode
Usitnjavanje tvrdog diska nije jedini način uništavanja podataka. Demagnetizacija, topljenje i bušenje su također neke od metoda koje se koriste.
rastopiti
Kada se uporede sve četiri metode, topljenje je daleko najopasnija metoda. To uključuje potapanje tvrdog diska u kiselinu kako bi se uništile informacije na njemu. Iako je efikasan, oslanja se na upotrebu jake hlorovodonične i azotne kiseline. Ako dođete u kontakt s bilo kojom od ovih kiselina, možete biti izloženi riziku od oštećenja očiju, iritacije nosa i grla, povraćanja, bolova u trbuhu, pa čak i dugotrajnih zdravstvenih problema.
bušenje
Što se tiče efikasnosti, bušenje nije najvažnija stvar. Bušenje tvrdog diska će ga očigledno oštetiti, ali je još uvijek moguće oporaviti podatke sa bilo kojeg neoštećenog dijela.
Demagnetiziranje
S pojavom topljenja i bušenja, preostala su nam samo dva načina uništavanja podataka: demagnetizacija i usitnjavanje tvrdog diska. Demagnetizacija se izvodi pomoću posebnog uređaja koji se zove demagnetizirač. Demagnetatori koriste magnetna polja za šifrovanje podataka na čvrstom disku, čineći ih nečitljivim. Ovu metodu je takođe vrlo lako izvesti kada znate kako da upravljate demagnetiziračem.
Demagnetizacija naspram drobljenja: koja metoda je najefikasnija?
Da li je demagnetizacija bolje od usitnjavanja tvrdog diska? Odgovor je komplikovan jer su obje metode vrlo efikasne. Kada se usitnjavanje obavi ispravno, sigurno je, ekološki prihvatljivo i osigurava potpuno uništenje podataka. S druge strane, demagnetizacija može biti efikasniji način za brisanje tvrdog diska. Tvrdi diskovi koriste magnetnu memoriju, tako da izlaganje jakim magnetnim poljima u demagnetizirajućem uređaju može doslovno osigurati da podaci budu potpuno nečitljivi ili potpuno izbrisani.